Bajamontušu čuva važeći ugovor

Po vijestima  iz Banovine čini se da voda polako nadolazi - ne na mlin, nego na fontanu - aktivistima iz Društva prijatelja kulturne baštine koji se snažno zalažu za obnovu Bajamontuše ispred crkve sv. Frane u Splitu. A prije samo pola godine bilo je vrijeme za uzbunu, ono kada su gradonačelnik Kerum, koji ovih dana ipak ima druge prioritete, i Povjerenstvo za nova tri spomenika na Rivi odlučili da se na mjestu srušene monumentalne fontane podigne “spomenik slobodi s malim glavama zaslužnih Hrvata”.




Pitam slikara Zvonimira Mihanovića - koji se osobno angažirao, i novcem i agitiranjem, oko Bajamontuše - što se dogodilo u međuvremenu da je došlo do preokreta?

- Znam koliko i vi iz medija, očito je Odbor za spomenike počeo poštovati građansku volju grada Splita. Tendencije su krenule u dobrom pravcu, koji se poklapa s mojim mišljenjem. Nekog posebnog lobiranja nije bilo, ali je bio veliki pritisak građanstva i kulturne javnosti Hrvatske. Taj pritisak je bio vrlo jak, ali nije bio organiziran. Osim toga, od našeg izlaganja makete Bajamontuše, sredinom prošle godine na Rivi, razvio se u gradu jedan plemeniti revolt. Mislim da su u gradskoj upravi napokon shvatili da se protiv takvog javnog mnijenja ne može ići s idejama koje su svakom prosječnom građaninu bile neprihvatljive, poput postavljanja golemog Isusa...

Dobro, to je na Marjanu ...

- Govorim o kompletnom planu za spomenike u gradu jer u skopu takvog plana je i to da se Riva napuni raznim spomenicima, čime je oskvrnuta i ideja o Bajamontuši. Sama ideja da se umjesto Bajamontuše postavi jedan spomenik sa sto glava hrvatskih branitelja... čast braniteljima... ali, to je bila apsurdna ideja.

Što bi bila dobra, poštena ideja za vas, a da nije Bajamontuša?

- Nema smisla da pretpostavljamo, treba se vratiti na početak priče: izgradnja Bajamontuše vezana je uz prvi samodoprinos građana Splita. Postoje mnogi dokumenti koji dokazuju da je nju gradio narod Splita, od ribara i težaka, do Crkve. Gradnja Bajamontuše nije povezana ni sa kakvim političkim činom ili motivom. Obilježila je ponovno uvođenje vodovoda, nakon 14. stoljeća.

Dobiti u to vrijeme gradsku vodu, na nivou europske civilizacije, značilo je veliki napredak. Povezivati to s kasnijim pokretima u Italiji, fašizmom... jest neznanje i nedobronamjernost. Građani su poklonili tu fontanu gradu. Ta građanska svijest i odnos prema fontani i dandanas se osjećaju i ja odgovorno tvrdim da je značajno velika većina zdušno uz tu fontanu.

Kako to mislite dokazati?

- Izložba s maketom Bajamontuše trajala je 15 dana, od čega je dva padala velika kiša. Dakle, mi smo u 13 dana prikupili oko 15 tisuća potpisa. Osim toga, živeći u ovom gradu možete osjetiti jedan jak naboj oko toga kad će se ponovno sagraditi Bajamontuša. On je toliko jak da sam ja siguran kako bi našu peticiju, da je izložba još potrajala, potpisalo 80 posto građana grada Splita.

Pa tko vas je sprječavao? Nakon toga morao bi se raspisati referendum s izvjesnim rezultatom.

- Smatrali smo da to nije potrebno, a sve to i košta, da budemo jasni... Oni koji su se zauzeli oko ove ideje nemaju taj novac, jedino ja sam ga imao. Htjeli smo da se snažno demonstrira prisutnost te ideje u gradu.

U usporedbi s idejama koje spominjete Bajamontuša je na tom mjestu najbolje rješenje, ali zar stvarno nije moguće raspisati natječaj kojim bi ovaj grad dobio nešto svoje, današnje? Čemu replicirati prošlost?

- Postoji puno obveza. Pravno je još uvijek aktualan ugovor između građana Splita, koji su poklonili fontanu gradu, i njegove tadašnje uprave, a najveći pravnici ove zemlje potvrdili su nam da je današnja vlast pravni sljednik vlasti iz doba Gaje Bulata. U tom ugovoru stoji da će Grad fontanu održavati i čuvati od oštećenja i rušenja.

Dalje imamo civilizacijsku, doduše neobvezujuću, odluku Vijeća naroda nakon Drugog svjetskog rata, koja jasno kaže da se svaki spomenik kulture, čak i ako nema umjetničke vrijednosti, ali je narod bio emotivno vezan uz njega, mora obnoviti. Bombe su porušile ložu kraj Šibenske katedrale, a danas se nitko ne sjeća da je cijela loža obnovljena nakon Drugog svjetskog rata.

Treće, moralna je obveza da se poštuje volja građana. Ovaj grad je narastao jako puno u zadnjih 50 godina. Ima novih prostora na kojima današnji Splićani, među kojima žive i vrhunski kipari, mogu izgraditi neke svoje nove civilizacijske tragove. Ovdje se radi o očuvanju i obnovi stare jezgre, oko koje postoje i pravila UNESCO-a. Siguran sam, kad bi se na mjestu Bajamontuše pokušalo bilo što drugo napraviti, naišlo bi na ogroman otpor građanstva. Vjerojatno je i gradska uprava osjetila to raspoloženje te shvatila da ne treba ulaziti u sukob s građanima.

Kako Bajamontušu vidite u kontekstu nove Rive?

- Ne bih sakatio ideju obnove fontane fenomenom nove Rive. Ona nije kompletno loša - meni se ne sviđaju samo nosači za tende, a ni tehnobeton mi, iako sam bio za kamen, više ne smeta. Zna se da je Konzervatorski zavod Hrvatske donio rješenje po kojemu je, urbanistički gledano, uz palaču Dešković, Sv. Franu i hotel “Bellevue” fontana činila jednu od najljepših urbanističkih cjelina u Hrvatskoj. To je rekla struka. Treba taj prostor gledati kao cjelinu, a urbanisti su, eto, rekli da je taj kutak, estetski gledano, upravo s fontanom najbolje zaokružena cjelina.

Pa napravimo neku novu sjajnu fontanu, estetski gledano. Je li “novu staru” fontanu moguće napraviti, a da se ne doima kao kič?

- Najprije, emocije žive. Nije original ni Stari most u Mostaru, nije sve u originalnom materijalu. Nije original 80 posto “starog” Dresdena ...

U redu, jasno mi je, ali tko bi mogao uvjerljivo, faksimilno obnoviti Bajamontušu?

- Postoji puno više kvalitetnih dokumenata za obnovu fontane nego što smo ih imali pri obnovi mnogih stvari u Dioklecijanovoj palači. Možemo ispuniti sve zahtjeve suvremenih pravila rekonstrukcije. Smatram da je obnova fontane stvar velikih emocija, beskrajno će ukrasiti taj kutak i biti nastavak jedne prekrasne priče ...

Pozivate se na staru estetiku i ljepotu, pa, evo, opet pitam je li tu moguće napraviti nešto novo i lijepo.

- Većina naših potpisnika su ljudi do trideset godina, vjerovali ili ne, iako nemamo podatke za svih. Čitavi razredi srednje škole dolazili su se potpisati, a mi smo mislili da ta generacija nema pojma da je tu nešto takvo postojalo. Kolektivne emocije se očito prenose generacijski. Nije sve u kamenu i materiji, kao što ni neka slika ili kip nisu samo materija, već i metafizika i duhovnost.

Po vama ispada da je glavna motivacijska sila u ovom gradu, s toliko teških današnjih problema, obnova jedne srušene fontane. Iskreno, meni to - nemojte mi zamjeriti - više izgleda kao zabava kluba dokone gospode.

- Tako bismo mogli reći za mnoge stvari. Da, može se i tako reći, ali uvijek ima nešto važnije. U životu rješavamo sve probleme i zašto bismo isključivali jedan od njih? Zašto bismo mi zbog ekonomske krize prestali biti humanisti i dobrotvori? Ni u najtežim krizama čovjek ne smije zaboraviti ni duhovne, umjetničke vrijednosti. To bi bila tragedija. Ono što čini identitet ovoga grada moramo čuvati, ljubomorno čuvati. Ako se već zaklinjemo u važnost turizma, moramo znati da turisti kod nas traže baš taj jedinstveni identitet, ono nešto što oni nemaju kod sebe doma.

Stalno ističete da novac za obnovu nije problem. Jeste li sigurni u to, jeste li nešto već prikupili?

- Naša je pretpostavka da bi obnova koštala od milijun do milijun i pol eura. Same fontane, jer cijeli njezin podrum je sačuvan ispod ovog današnjeg “bazena”. Razgovarajući s našim ljudima u Americi i Australiji, posvuda, nisam htio upirati oko novca jer su iseljenici već jednom razočarani oko prikupljanja novca za obranu. Mora postojati jasna odluka i garancija da će fontana biti podignuta. Osim toga, teško je sada analizirati, ali pogledajte one naše knjige dojmova, pa ćete vidjeti koliko je ljudi napisalo - ako se fontana ikad bude obnavljala - da će dati svoj prilog za obnovu.

Eto, opet samodoprinos!

- Samo tako, kao što je i prvi put sagrađena. Dosad se nijednu kunu ni od koga nisam usudio pitati, sve troškove za sve akcije koje su dosad poduzete snosio sam ja osobno. Tek kad budemo imali garanciju crno na bijelo, idealizam građana, pa i iseljenika, došao bi do izražaja. Milijun i pol eura i nije prevelik iznos, ja se ne bih plašio toga. Mnoge splitske tvrtke koje bi mogle sudjelovati materijalom ili radom već su se javile.

05.05.2012. Slobodna Dalmacija, piše: Sandro Pogutz